Olovka u ruci koja spretno klizi preko papira, ruka na računalnom mišu koja znalački pomiče kursor zaslonom, netko nad stolom na nogarima strpljivo proučava različite slojeve žućkastog papira za skiciranje koji predstavljaju faze projekta. To je uobičajen prizor koji priziva u pamet epitom zaposlenog arhitekta bilo gdje u svijetu, prizor u isto vrijeme intrigantan i varljiv. Upravo se bliskost s takvim prizorom opire i odvodi na krivi put pri pokušaju da shvatimo interakciju koja tu nastaje: misao, mašta, alati, izrada nacrta. Po prvi puta u dugoj povijesti arhitektonske prakse računalo prekida mitski prečac između oka i ruke. Zaslon je zacrnjen, kako je to pronicavo primijetio Mark Wigley. U to vrijeme, sredinom 1980-ih, kada je računalo proglašeno novim univerzalnim alatom, počinje se javljati potreba za novom paradigmom kojom ćemo promisliti alate kao takve. Novi alat postao je djelatni čimbenik u procesu stvaranja, euforično slavljen kao sredstvo unapređenja potrage za novim horizontima i napuštanja starih ili pak demoniziran kao ostvarenje vizije "Velikoga brata" koji preuzima kontrolu nad osobnim zapisima. Važnost alata kao takvih odjednom je snažno narasla.